MUDRE IZREKE
JEDNA VAZNA STVAR, KADA BUDEMO ODLAZILI
BIT CE TRAGOVI LJUBAVI STO CEMO IH
OSTAVITI ZA SOBOM.
LJUBAV KOJU DAJEMO JEDINA JE
LJUBAV KOJA NAM OSTAJE
NIKADA TI NIJE DATA ŽELJA A DA TI NIJE DATA I SNAGA
DA JE UČINIŠ STVARNOM, SAMO SE POTRUDI.
Tuesday, January 12, 2010
Monday, January 11, 2010
Vojislav Ilić
U poznu jesen
Čuj, kako jauče vetar kroz puste poljane naše,
I guste slojeve magle u vlažni valja do...
Sa krikom uzleće gavran i kruži nad mojom glavom,
Mutno je nebo svo.
Frkće okiso konjic i žurno u selo grabi,
I već pred sobom vidim ubog i stari dom:
Na pragu starica stoji i mokru živinu vabi,
I s repom kosmatim svojim ogroman zeljov s njom-
A vetar sumorno zviždi kroz crna i pusta polja,
I guste slojeve magle u vlažni valja do...
Sa krikom uzleće gavran i kruži nad mojom glavom,
Mutno je nebo svo.
U poznu jesen
Čuj, kako jauče vetar kroz puste poljane naše,
I guste slojeve magle u vlažni valja do...
Sa krikom uzleće gavran i kruži nad mojom glavom,
Mutno je nebo svo.
Frkće okiso konjic i žurno u selo grabi,
I već pred sobom vidim ubog i stari dom:
Na pragu starica stoji i mokru živinu vabi,
I s repom kosmatim svojim ogroman zeljov s njom-
A vetar sumorno zviždi kroz crna i pusta polja,
I guste slojeve magle u vlažni valja do...
Sa krikom uzleće gavran i kruži nad mojom glavom,
Mutno je nebo svo.
Friday, January 01, 2010
MILAN RAKIC-PESME
SIMONIDA
Iskopase ti oci, lepa sliko!
Veceri jedne, na kamenoj ploci,
Znajuci da ga tad ne vidi niko,
Arbanas ti je nozem izbo oci!
Ali dirnuti rukom nije smeo
Ni otmeno ti lice, niti usta,
Ni zlatnu krunu, ni kraljevski veo
Pod kojim lezi kosa tvoja gusta.
I sad u crkvi, na kamenom stubu,
U iskicenu mozaik-odelu
Dok mirno snosis sudbu tvoju grubu,
Gledam te tuznu, svecanu i belu;
I kao zvezde ugasene, koje
Coveku ipak salju svetlost svoju,
I covek vidi sjaj, oblik, i boju
Dalekih zvezda sto vec ne postoj,
Tako na mene sa mracnoga zida,
Na pocadjaloj i starinskoj ploci,
Sijaju sada, tuzna Simonida,
Tvoje vec davno iskopane oci.
Obična pesma
Naša je ljubav bila kratkog veka,
Trenutak jedan - tek godinu dana.
I rastavi nas naglo sudba preka,
Bez uzdisaja, bez suza, bez rana.
U svađi nam je proslo pola dana;
U pomirenju mučnom pola noći.
I bežao sam iz našeg stana,
Tražeci mira u poljskoj samoći.
No to je bilo kratko vreme;
Pa postadosmo tuđi jedno drugom;
I gledasmo se u ćutanju dugom,
Tupo, k'o sito dete šećerleme.
I tako sve je prošlo; i ja sada
Ne mogu kleti nebo ni sudbinu,
Il' s pesnicama stisnutim, pun jada,
Prokleti žene ili podlost njinu
Pa ipak - da si samo katkad znala
Veliki, kobni oganj duše ove,
I silnu ljubav što nisti k'o hala
Sve druge misli i nade i snove; -
Pa ipak - da si samo katkad htela
U zanosu, i sličnu mekoj svili,
Da nađeš nežnu reč iz srca vrela -
I mi bi možda dugo srećni bili
A sad polako teče ovo vreme;
Postasmo tako tuđi jedno drugom;
I gledamo se u ćutanju dugom
Tupo, k'o sito dete šećerleme.
Jefimija
Jefimija, cerka gospodara Drame
I zena despota Ugljese, u miru,
Daleko od sveta, puna verske tame,
Veze svilen pokrov za dar manastiru.
Pokraj nje se krve narodi I guse,
Propadaju carstva, svet vaskolik cvili.
Ona, vecno sama, na zlatu I svili
Veze strasne bole otmene joj duse.
Vekovi su prosli I zaborav pada,
A jos ovaj narod kao nekad grca,
I meni se cini da su nasa srca
U grudima tvojim kucala jos tada,
I u mucne case narodnoga sloma,
Kad svetlosti nema na vidiku celom,
Ja se secam tebe I tvojega doma,
Despotice srpska s kaludjerskim velom!
I osecam tada, da, ko nekad, sama,
Nad nesrecnom kobi sto steze sve jace,
Nad plamenom koje obuhvata tama,
Stara Crna Gospa zapeva I place...
SIMONIDA
Iskopase ti oci, lepa sliko!
Veceri jedne, na kamenoj ploci,
Znajuci da ga tad ne vidi niko,
Arbanas ti je nozem izbo oci!
Ali dirnuti rukom nije smeo
Ni otmeno ti lice, niti usta,
Ni zlatnu krunu, ni kraljevski veo
Pod kojim lezi kosa tvoja gusta.
I sad u crkvi, na kamenom stubu,
U iskicenu mozaik-odelu
Dok mirno snosis sudbu tvoju grubu,
Gledam te tuznu, svecanu i belu;
I kao zvezde ugasene, koje
Coveku ipak salju svetlost svoju,
I covek vidi sjaj, oblik, i boju
Dalekih zvezda sto vec ne postoj,
Tako na mene sa mracnoga zida,
Na pocadjaloj i starinskoj ploci,
Sijaju sada, tuzna Simonida,
Tvoje vec davno iskopane oci.
Obična pesma
Naša je ljubav bila kratkog veka,
Trenutak jedan - tek godinu dana.
I rastavi nas naglo sudba preka,
Bez uzdisaja, bez suza, bez rana.
U svađi nam je proslo pola dana;
U pomirenju mučnom pola noći.
I bežao sam iz našeg stana,
Tražeci mira u poljskoj samoći.
No to je bilo kratko vreme;
Pa postadosmo tuđi jedno drugom;
I gledasmo se u ćutanju dugom,
Tupo, k'o sito dete šećerleme.
I tako sve je prošlo; i ja sada
Ne mogu kleti nebo ni sudbinu,
Il' s pesnicama stisnutim, pun jada,
Prokleti žene ili podlost njinu
Pa ipak - da si samo katkad znala
Veliki, kobni oganj duše ove,
I silnu ljubav što nisti k'o hala
Sve druge misli i nade i snove; -
Pa ipak - da si samo katkad htela
U zanosu, i sličnu mekoj svili,
Da nađeš nežnu reč iz srca vrela -
I mi bi možda dugo srećni bili
A sad polako teče ovo vreme;
Postasmo tako tuđi jedno drugom;
I gledamo se u ćutanju dugom
Tupo, k'o sito dete šećerleme.
Jefimija
Jefimija, cerka gospodara Drame
I zena despota Ugljese, u miru,
Daleko od sveta, puna verske tame,
Veze svilen pokrov za dar manastiru.
Pokraj nje se krve narodi I guse,
Propadaju carstva, svet vaskolik cvili.
Ona, vecno sama, na zlatu I svili
Veze strasne bole otmene joj duse.
Vekovi su prosli I zaborav pada,
A jos ovaj narod kao nekad grca,
I meni se cini da su nasa srca
U grudima tvojim kucala jos tada,
I u mucne case narodnoga sloma,
Kad svetlosti nema na vidiku celom,
Ja se secam tebe I tvojega doma,
Despotice srpska s kaludjerskim velom!
I osecam tada, da, ko nekad, sama,
Nad nesrecnom kobi sto steze sve jace,
Nad plamenom koje obuhvata tama,
Stara Crna Gospa zapeva I place...
Subscribe to:
Posts (Atom)